Poslodavac je na temelju zakonske obveze dužan primjenjivati prava iz kolektivnog ugovora na sve zaposlene radnike. No do izmjena i dopuna Zakona o radu koje su stupile na snagu početkom ove godine, bilo je dvojbeno smije li sindikat bilo koje pravo povoljnije ugovoriti za svoje članove, za koje i na temelju čijeg mandata pregovara, te koji u krajnjoj liniji od svoje plaće odvajaju za sindikalni rad koji omogućuje da se kolektivni ugovori uopće sklope. Zakon pritom i dalje štiti pravo svih radnika na jednaku plaću za jednak rad, te ograničava iznos povećanih prava koja se za članove sindikata mogu ugovoriti, štiteći time pravo radnika da slobodno biraju hoće li se i u koji sindikat učlaniti. 

Ovime je barem malo ublažena nejednakost koja je dosad postojala između članova i ne-članova sindikata, pri čemu su prvi financirali i akcijski podupirali kolektivno pregovaranje, a drugi samo uživali njime izborena prava. Pritom se ne radi samo o pitanju pravednosti, nego i o širem društvenom interesu. Pritiscima na povećanje plaća i materijalnih prava sindikati doprinose zaštiti radnika od inflacije, makroekonomskoj stabilnosti, ali i podizanju cijene rada, što je od posebne važnosti u zemlji kao što je Hrvatska, u kojoj je politika niskih plaća dovela u pitanje temeljno funkcioniranje tržišta rada. Važnost sindikalnog djelovanja kao protuteže čistoj logici profita prepoznaje se u Europskoj uniji, direktivama koje potiču kolektivno pregovaranje, ali i u zakonima i praksi država članica. Pravo sindikata da ugovori veća prava za svoje članove zakonom je prepoznato, primjerice, u Sloveniji i Belgiji, a sudskom praksom potvrđeno u Njemačkoj i Švedskoj. Pojedine države članice poznaju i druga rješenja, kao što je obaveza primjene kolektivnog ugovora samo na članove sindikata, ili plaćanje naknade za korištenje prava iz kolektivnih ugovora od strane ne-članova.

SSSH smatra da je sklapanje navedenih dodataka u državnom i javnom sektoru tek prvi korak prema širem osvještavanju radnika da se za prava treba boriti kroz jake sindikate, te normaliziranju činjenice da sindikati primarno trebaju predstavljati i pregovarati za svoje članove. Nakon državnog i javnog sektora, red je i na privatnom. Iako već postoje slučajevi ugovaranja povoljnijih prava za članove sindikata u privatnom sektoru, brojni poslodavci odgađali su pregovore o tom pitanju, pravdajući se činjenicom da ne žele biti prvi. Taj izgovor više ne drži vodu.