Osim ukupne količine radnih sati, važan je i njihov raspored. Najčešći je jednaki raspored radnog vremena, u kojem se radi po osam sati svakoga dana. Ako se ponekad treba raditi više, to se računa kao prekovremeni rad i dodatno plača.

Zakon međutim dopušta i nejednaki raspored radnog vremena. Kod njega radno vrijeme u nekim danima traje duže, a u drugima kraće (npr. ponedjeljkom i utorkom radi se po 6, srijedom 8, a četvrtkom i petkom pod 10 sati). Ukupno radno vrijeme u tom slučaju svejedno mora iznositi 40 sati.

Postoji i tzv. preraspodjela radnog vremena, koja je namijenjena djelatnostima kod kojih postoje velike razlike u intenzitetu radova u različitim razdobljima godine. Tipični primjeri takvih djelatnosti su poljoprivreda, turizam i graditeljstvo.

Poslodavci koji koriste preraspodjelu mogu radno vrijeme organizirati tako da se npr. tijekom sezone radi po 10 ili 12 sati dnevno, ali se dodatni sati ne plaćaju kao prekovremeni rad. Umjesto toga, oni se bilježe, a radnik u zamjenu u drugom dijelu godine radi kraće ili dobiva plaćene slobodne dane.

Preraspodjela je mora biti ugovorena kolektivnim ugovorom ili uređena posebnim pravnim aktom poslodavca. 

Poslodavci mogu pokušati koristiti preraspodjelu i kad za njom nema objektivnog opravdanja, kako bi izbjegli dodatno plaćanje prekovremenog rada. Zbog toga ju je najbolje ugovoriti kolektivnim ugovorom i imati sindikat koji će nadzirati da se koristi sukladno zakonu.

U svim slučajevima kada količina i organizacija radnog vremena izlaze iz uobičajenog okvira, postoje propisana ograničenja najvećeg dopuštenog broja radnih sati.

Pravila o radnom vremenu su složena, pa je zbog svoje sigurnosti uvijek dobro voditi vlastitu evidenciju svog radnog vremena. Ako dođe do povrede prava vezanih uz radno vrijeme, ona može biti vrlo korisna.

Prema Zakonu o radu  radnik ima pravo na povećanje plaće za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. Zakon, međutim, ne propisuje visinu tog povećanja.
Iznosi povećanja plaće ugovaraju se kolektivnim ugovorima ili ih poslodavac uređuje pravilnikom o radu. Tamo gdje postoje kolektivni ugovori, uglavnom su ta povećanja ugovorena u razinama između 20 i 50 posto.